Pogovor knjizi Onehundred Minutes, 2006.

Isključivši svaki neposredni kontekst, Pandur na pozornicu izvodi samo Karamazove — tri brata: Dimitrija, Ivana i Aljošu te četvrtog, nepriznatog, Pavla Fjodoroviča Smerdjakova, potom Karamazova oca i “supruge”, po “supruzima” Karamazove: Grušenjku, Katerinu Ivanovnu i Lizu Hohlakovu, pa ih pušta da kao organska cjelina iskažu svoju karamazovštinu. Skupinom četvorice, snagom koju jedva potiskuje, dominira alfa mužjak Dimitrij, dok protutežu toj sili koja traži izljeva čini samo Aleksej koji vidi onkraj. Između ta dva otvorena pola sparuju se Ivan, teoretičar koji ne može djelovati i samoprozvani mu učenik Smerdjakov koji svog idola u zanosu pije i guta. Kao trojica, braća, zazivajući smrt, poput lešinara oblijeću oko roditelja čijim tijelom, na kojemu se hrani, raspolaže Smerdjakov. Otac je u svakoj od formacija zamjetno sam, sladostrasnik koji posljednjim dahom grabi užitak, otima ga od života.

Žene se razlikuju stupnjem uskraćenosti: Lizu Hohlakovu potresaju paralizirajući grčevi neudovoljene žudnje, a njezini krikovi upomoć, glas propadajućeg kojim zaziva Aljošu ne mogu ne izazvati sućut, taj strašni osjećaj kojim joj Božji čovjek uzvraća. Njegov užitak, koji se ne da podijeliti, blaženstvo svjetlosti iz mraka — priviđenje upravo suprotno onom pred kojim drhti Ivan, sin iste jurodive majke, drugi brat koji, “blijed od razmišljanja” ne može voljeti. I Katerina Ivanovna se, kao i Liza Hohlakova, nudi onom kojem bi se htjela podčiniti, ali je Dimitrij, bez muke svladanu, predaje dalje, podvodi bratu i njegovoj nemoći. No, ženske se zdjelice, poput mačjih, uporno odižu od poda. Jedino će Grušenjka, “razvratna”, opkoljena, na silu svladana, znati primiti divlju Dimitrijevu ljubav.

Tekst komada kompozicija je znalački odabranih dijelova teksta Dostojevskog, splet onih ulomaka, izričaja, motiva koji likove razgolićuju do suštine, do onog poriva koji ih pokreće i zapliće u međusobna odnošenja, a da ih, pritom, to ogoljavanje ne osiromašuje, nego uzvisuje do sfere poetskog. Ispovijest vatrenog srca iz knjige treće naslovljene Sladostrasnici, na primjer, Dimitrijev program kojim od bezgrešnog brata traži odrješenje od budućeg grijeha postaje tako prizorom vrtoglavo visokog osjećajnog naboja, otkrićem strašne ljudske ranjivosti, izmjenom između dvije ravnopravne krajnosti, suučesništvom dvaju lica jednog i istog, dobra i zla. “Idem, a ne znam da li sam u smrad pao, ili u svjetlost i radost, ne znam, ne znam... zato što sam Karamazov ne znam. Kad jednom poletim u bezdan, onda letim ravno, glavačke... Zato što sam Karamazov, brate moj. I svi smo mi, Karamazovi, takvi, brate. Ljepota to je strašna, užasna stvar. Ljepota u umu sramota, u srcu ljepota! Tu se đavo s Bogom bori, a bojna polja su srca ljudska…”

Znakovito, iza Dimitrijeva monologa slijedi fragment iz Glavice luka iz knjige sedme naslovljene Aljoša, pad Aljoše dječaka na zemlju s koje ustaje kao borac, napokon spreman prihvatiti svoje zemaljsko poslanje, traženja Boga ondje gdje je najupadljivije odsutan, u razvratnom, podlom licu zle ljudske zvijeri. U slijed prizora iz romana fino su umontirani Pandurovi tekstovi, komentari kojima autor kao da se hotimično pokazuje. Režirani poput estradnog spektakla, onoga što se u engleskom jeziku tako točno naziva show, ne osjećaju se ni kao odstupanje, ni kao odmak, nego kao propitivanje mogućnosti pojedinca neizbježno uhvaćenog u dominantan tok kojemu se hoće oprijeti.

Dimitrij Sebastijana Cavazze čudesno je otjelotvorenje tog romantičnog junaka, eruptivna energija trajno pred prsnućem, sila koja se ne boji. Cavazza fascinira zažarenim pogledom, muževnom fizikom kojom besprijekorno vlada i slici pripadajućim glasom koji zavodi u pristanak. Nemoguće je ne povjerovati toj strasti i njezinu pravu da uzme sve što joj se nađe na putu. Aljoša Livija Badurine pobjeda je duha nad tijelom, Karamazov koji vlada svojom strašću, Karamazov koji se podčinio svome cilju, Karamazov koji levitira i kad ne levitira, onaj koji hoda u svjetlu. A priznat ćemo, otjelotvoriti svetačku aureolu objahujući muškarce na koljenima, izmjenjujući se s braćom na ženama, udišući smradni zadah votke, ne bi mogao svaki. Demonima progonjeni Ivan Gorana Šušljika elegantni je komentator očevidnog, uzdržani brat koji nastoji odstupiti, koji se hoće odreći, oprati ruke, uzgred dolijevajući na vatru. Nadmeni filozof u čizmama zapanjen vlastitom pobunom.

Posebno je, ipak, otkriće Felix Ströbl kao Smerdjakov, sin “demona i svetice”, ubojica s ideološkom podlogom. Onoliko koliko se Ivan muči svojom mišlju toliko Smerdjakov od nje raste, buja i uzdiže se iz svog poniženja. Ströbl je dječje neposredan, intenzivan, istovremeno s naivnim obožavanjem zagledan u svoje mučitelje, uzbuđeno napet vrebajući prolaz kroz koji će im prići i primiti udarce ili vrijeme kada će rastrgati svoje idole i nahraniti se njihovim mesom. Sonja Vukičević kao stari Karamazov, kao ljudsko lice u agoniji, kao zemlja, kao, naposljetku, smrt Labuda, opire se opisu. Stara kao vrijeme, živa u smrtnome hropcu, hrana potomstvu koje poji svojim pijanstvom, traje i gasi se.

Junakinje, koje su, vjerno izvorniku, ako i “politički nekorektno”, ipak podloga opisu junaka, suputnice njihove revolucije bez mogućnosti izbora strane uglavnom tijelom igraju Olga Pakalović Lisu, Hristina Popović Katerinu Ivanovnu i Vesna Milek Grušenjku. Tumačenja su i ovdje značajan doprinos karakteru, posebno jer su fizički tipovi neočekivani. Izrazit prostor zauzima Olga Pakalović, što je, s obzirom na položaj Lise u romanu, zanimljiv Pandurov manevar. U ljubavnom prizoru s Aljošom, glumica, pridržavana balonima, levitira, no levitacija jest mahnita akrobacija u zraku, prizor koji, iako naglašeno tjelesan, dira najtananije osjećaje. Vesna Milek, bujna crnka raskalašenih pokreta, posebna je Gjelem, gjelem vrsta Grušenjke, dok Hristina Popović slapom plave kose i bjelinom tijela dočarava Katerinu Ivanovnu koja nastoji prinijeti sebe na žrtvu.

Pandur se i ovdje, kao i drugdje, bavi problemom vremena. Sto minuta, za razliku od prijašnjih predstava koje su mjerile fiktivno vrijeme, vrijeme fikcije, opetovano ukazuje na sadašnji trenutak, takozvanu stvarnost. Par Mileusnić + Serdarević, svojim magičnim pokretnim slikama projiciranim na zid po kojem se sizifski uspinju junaci, klaustrofobičnoj igri igranoj “izvan vremena” otvara prostor povijesti, dok je dokumentarni zvučni zapisi njome dalje preslikavaju, zapinjući pritom o ovdje i sada, vrijeme/mjesto u koje koreografirane sekvence i iznenadni prolomi glazbe Richarda Horowitza utiskuju jednako svojom suvremenošću koliko i razinom do koje podižu adrenalin.