ISBN 953-99584-1-5

O Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji napisano je mnoštvo knjiga, no u njima nećete saznati tko su tratatatirci, tko je Džuli, tko je Milka Babović, tko su Mujo i Haso, tko je mama Kukunka, a tko mali Juju, tko je Vučko, tko je Suada, tko je Mile Lojpur, tko je dječak sa Sutle, tko je Mica Trofrtaljka, tko je Bernarda Marovt, tko su Džirlo-djevojke, otkud “Mirko, pazi metak!”, “Vozi, Miško!” ili “Cijena — prava sitnica!”, što je Kljuz, što je Cockta, fićo ili Plavi radion, što su Trumanova jaja, što drnč, a što gušterov let, kako je to mala moja kad ljubi Bosanac i zašto je svakom pioniru u sjećanju urezana svinjska glava...

“Za razliku od akademske historiografije i standardnih povijesnih udžbenika koji tzv. male stvari ili vrlo malo, ili uopće ne uzimaju u obzir, te se u pozitivističkom duhu uglavnom koncentriraju na tzv. velike ličnosti i najvažnije događaje iz nacionalne povijesti, mahom one političko-marcijalne provenijencije, Leksikon u svojih tisućinjak natuknica nudi neku vrstu etnologije svakodnevnog života u Jugoslaviji, transnacionalnog sjećanja na jedno prezreno vrijeme.” — Rade Dragojević, Glas Slavonije, Osijek, 2004.

“Zahvaljujući Leksikonu YU mitologije, koji bi neka od budućih reformi školstva mogla slobodno da uvrsti u obavezni nastavni program, nove generacije imaće pravi uvid u živote svojih predaka. S druge strane, mi, preci, mogli bismo u Leksikonu pronaći pamćenje artikulacijom sopstvene istorije, pamćenje na to da se nismo oduvek i samo mrzeli. Naprotiv. Uostalom, prikazana u mitu, i sama smrt SFRJ postaje podnošljivija. Zaista, dragocena knjiga.” — Ljubica Pupezin, Glas javnosti, Beograd, 2004.

“Najlepši i najdirljiviji tekstovi ove knjige ispisani su o svemu onome i svima onima koji su nas odmicali od onog ‘diluvijalnog mraka’ o kojem je Krleža napisao onolike vehementne tirade, pa bili to neki naši Veliki Mislioci ili pak sitni hedonistički rituali lepog življenja u miru i sigurnosti, sasvim svejedno. Leksikon YU mitologije kao parakunderijanska ‘knjiga smeha i pamćenja’ dragocen je dokaz da ima smisla pamtiti.” — Teofil Pančić, Vreme, Beograd, 2004.